Naši ljudi...

Travničanka Daria Hodnik za Oslobođenje: Glazba je umjetnost koja nema granica, a ni kraja

Daria Hodnik je dugogodišnji najtraženiji prateći vokal mnogih zvijezda regije (Dino Merlin, Gibonni, Crvena jabuka, Zdravko Čolić…). Završila je muzičku akademiju, svira klavir, muzička je urednica na Hrvatskom radiju, a posljednjih nekoliko godina posvetila se autorskom radu i objavila nekoliko kvalitetnih singlova, od kojih je najveći uspjeh postigao “Kad jednom se spoje” izveden na prošlom Zagrebačkom festivalu.

Prateći vokal

Za Oslobođenje govori o novoj pjesmi – miljenici, muzičkoj porodici, animiranim filmovima…

Nedavno ste objavili singl “Pružam ruke sreći” koji je za kratko vrijeme osvojio publiku. Kako je pjesma nastala, ko stoji iza njenog stvaranja?
– “Pružam ruke sreći” je u vrlo kratkom roku od svoga izlaska zaista našla put do slušatelja i prve reakcije na nju su više nego pozitivne, što mi je iznimno drago jer i ona nosi takvu poruku, iskonske sreće i dobrih namjera, koje je u tekst divno pretočio moj dugogodišnji prijatelj i kolega, producent sa kojim sam nebrojeno puta surađivala Ante Pecotić, a Miroslav Lesić autor je glazbe, aranžmana i produkcije. S Miroslavom sam kolega već godinama i jako mi je drago da smo se nekako prijateljski i poslovno susreli na pjesmama, koje već kao svoj pečat imaju odličnu svirku, aranžman i produkciju. Uostalom, početak naše suradnje na pjesmi “Kad jednom se spoje” donio je značajnu nominaciju za nagradu Porin u kategoriji najbolje ženske vokalne izvedbe.

Kazali ste da Vam je to pjesma miljenica. Zašto?
– Zbilja jeste, i to je pjesma koju sam ja htjela raditi odmah čim sam ju čula, ali ekipa je bila da prije nje izdamo “Kad jednom se spoje”, pa sam ja ženski popustila i čekala moju miljenicu. Mislim da će vremenom postati miljenica svih žena, jer nosi poruku koja nas, pogotovo u današnja vremena kada je sve nabrzinu, podsjeća na iskonske životne vrijednosti. U životu je bitno okrenuti se dobrom i sreći, jer jedino tako možemo otvoriti sebe prema drugim, dobrim stvarima, koje odmah dođu same po sebi. Sreća je zaista u malim stvarima, i mislim da to svi znamo, bila to kava s prijateljicama ili odlazak s djecom u park, odlazak na dobar koncert…Treba naprosto raditi stvari koje nas drže u zdravom duhu i životu.

Muzikom se bavite godinama, završili ste muzičku akademiju, svirate klavir, pjevate… da li je to u genima ili je prosto dar koji ste otkrili na vrijeme?
– Ja sam imala sreću i blagodat da sam odrasla u glazbenoj obitelji, moj otac Zdravko Hodnik je bio bubnjar i obožavao je glazbu, moj stric Zlatko Hodnik je pjevao i imao divnu karijeru iza sebe, brat je glazbeni urednik, suprug Dado Marinković svira bubanj u Parnom valjku, tako da je valjda tako trebalo biti. Izabrala sam glazbu, ali je i ona pronašla mene, da kao neki medij usrećujem ljude sa onim što najbolje znam. U djetinjstvu sam bila uvjerena da je klasična glazba moj poziv, ali se nekako vremenom ispostavilo da nemam ograničenja i da je glazba moj život u punom smislu te riječi i moja religija.

Kad ste shvatili da je muzika Vaša budućnost?
– Znala sam da ću se baviti glazbom u životu, direktno ili indirektno, ali s povećanjem koncerata i velikim brojem snimanja shvatila sam da želim još i da nikako nije dovoljno ono što sam naučila, što sam otpjevala, što sam slušala… Glazba je umjetnost koja nema granica i nema kraja. Tko zna što budućnost nosi, ali svakako ću se potruditi ostaviti barem djelić onoga što znam i što planiram, kao dio budućnosti koja će ostati značajna prošlost.

Dugo godina ste najtraženiji prateći vokal velikih zvijezda, možete li nam reći s kim ste najradije sarađivali?
– Prošla sam zaista puno pozornica, pjevala u mnogo studija i imala sam prilike raditi s velikim umjetnicima i imenima, koje odlikuje neizmjerna skromnost i veličina. Svakako bih izdvojila Zdravka Čolića s kojim sam na pozornici, uz moje kolege. S njime je zaista veliko zadovoljstvo pjevati, jer je prije svega vrhunski pjevač, glazbenik i neizmjerno je galantan. Gibonni također, jer su njegovi koncerti postali sve u jednom i koliko se publika zabavi i voli biti s njime, toliko i mi na pozornici.

U posljednje vrijeme ste se posvetili solo karijeri, pa da li to znači da nećete pjevati prateće vokale?
– Ja definitivno nisam povukla liniju, niti ću ikada, jer sve je to vid nekog moga umjetničkog izražavanja i glazbenog izričaja, koji sam samo upotpunila i doradila. Prateće vokale pjevam već skoro dvadeset godina i bilo bi potpuno glupo i neprimjereno da se toga odreknem ili kažem da je to bio put do solo karijere… Upravo suprotno, to je neki izazov koji sam postavila sebi i svojim kolegama i suradnicima kao motiv koji će nam udahnuti novu mladost i novi život, priliku da se družimo kao na počecima naših karijera. Vratili smo se u garažu, vježbamo, radimo na aranžmanima, smijemo se, družimo, pijemo kave i pjesma se polagano rodi. Često me pitaju zašto pravim velike pauze između pjesama, a meni se čini da novu radimo i prebrzo. Svaka ta pjesma je posebna i nama iznimno draga po nečemu, i nekako kada krenemo raditi novu osjećam se kao da staroj režemo krila….Eto iz te neke glazbeničke perspektive, ne usudim se niti reći umjetničke, meni se čini da je dobro izdati pjesmu onda kada imate nešto pametno za reći, dobro za otpjevati i odsvirati, jer tek tada je ona trag nekog vremena, onoga što smo u tom trenutku najbolje znali i umjeli.

Za kratko vrijeme ste uspjeli kao solo muzičar (došli ste do vrha top-lista, osvojili i nagrade), šta je zapravo bilo presudno za uspjeh?
– Uspjeh je vrlo relativna stvar, meni je uspjeh kada pjesmu napravimo odlično i kad je čujem na radiju da sam ponosna na nju i na nas. Uvijek je presudno samo dobro, iskreno i otvoreno srce, koje me vodi bez kalkulacija i bez premišljanja o glazbi. U principu pjevam i stvaram glazbu koja je u današnje vrijeme vrlo neprofitabilna, ali je meni bliska i draga i dobro se u tome osjećam. Ako to znači da smo uspjeli, jer radimo ono što volimo i što nas ispunjava, onda prihvaćam tu kategoriju.

Posuđujete glas likovima iz crtića. Kakvo je iskustvo raditi nešto takvo?
– Divno. Mene to beskrajno veseli, jer mogu glumiti sve ono što privatno nikada nisam, iskoristiti malo glumačkih vještina, eksperimentirati s glasom, karakterizirati, do te mjere da se ponekad otimamo za uloge.

Porodična podrška

Naposljetku ta glazba je iznimno kvalitetna i u većini Disneyjevih crtica su prisutni autori poput Elton Johna ili Phila Collinsa i to su songovi koji su vrlo zahtjevni za pjevanje. Naravno tu su i castinzi za solisičke uloge, koje trebaju biti što vjernije originalu, sati i sati u studiju, jer je ponekad za dvije rečenice potrebno puno truda i koncentracije, a u filmu prođu za dvije sekunde… Moja djeca su tek sada počela shvaćati da mama pjeva i u crtićima, pa mi je kućni rejting iznimno narastao.

Suprug Vam je, također, muzičar. Pa kako funkcioniše jedna muzička porodica?
– Moj suprug je također glazbenik Dado Marinković i puno ga ljudi zna iz vremena kada je svirao s Dinom Merlinom, nakon toga s Gibonnijem i evo sada posljednjih godina kao član Parnog valjka. Prednost našega odnosa je svakako razumijevanje i apsolutna podrška jedno drugome, a mana to što vrlo često sviramo isti dan na potpuno različitim stranama svijeta.

Prednost našega odnosa je svakako razumijevanje i apsolutna podrška jedno drugome, a mana to što vrlo često sviramo isti dan na potpuno različitim stranama svijeta. Sva sreća pa imamo pomoć moje mame, koja nam uskače u svim prilikama, na veliko zadovoljstvo djece, jer s bakom uživaju maksimalno. Naposljetku i moj život i moje obaveze su u potpunosti posvećeni mojoj djeci i nema toga što za njih ne bih stigla. Onda ni putovanja ni koncerti nisu teški, kada me oni s osmijehom dočekaju doma.

Razgovor vodila: DŽEMILA BUSNOV / Oslobođenje

(Tekst prenesen na portal Travnicki.INFO uz saglasnost redakcije Oslobođenja)

error: Nije dozvoljeno kopiranje i prenošenje sadržaja!