BH Telecom
Profesor Janko Duić: Pismo iz tuđine...
Profesor Janko Duić sa svojim učenicima - photo: privatni arhiv
Naši ljudi...

Profesor Janko Duić: Pismo iz tuđine…

Na naš redakcijski mail primili smo pismo dragog profesora travničke Gimnazije, prvog načelnika GSS Travnik, travničkog hroničara, književnika Janka Duića, koje sa velikim zadovoljstvom objavljujemo u integralnom tekstu, a svakako se nadamo novim pismima za koja znamo da će ih Travničani širom svijeta čitati sa velikim zadovoljstvom:

Piše: Janko Duić

“Pismo iz tuđine”

Pozdrav iz tuđine mojim dragim Travničanima i Travničankama u Travniku i onima u tuđini svuda po butum dunjaluku. I sam i sâm takav.

Ugrijalo, brate, a Plava voda i Hendek daleko. I Devečani i Pašinac. E, da mi je u četvrtak na travničku pijacu pa naći taze kolut putra na kupusnom listu, pa vrisinje s Mravinjca i ašlame s Vilenice i Sinokosa. I jedan karpuz, pa ga položit’ u Plavu vodu da se o’ladi, pa, bilo bi malo lakše. Željan sam eglena. A kad se to desi, onda sjedam za svoj kompjutor i počinjem pisati. A temâ ne manjka dok god je Travnika i Travničanâ.

Bio sam u Travniku od 12. do 17. 6. 2018. Pozvaše me moji maturanti, generacija 1968. i poslaše po mene taksi iz Travnika u Zagreb, ugostiše me u motelu ABA u Šumeću, i vratiše me taksijem u Zagreb. Hvala im. Veliko je travničko srce. Sitila se dica svoga profesora, koji je u ono vrijeme bio tek nešto malo stariji od njih. Pa, iako sam slabo pokretan i nije mi lako mimo svoje kuće, nisam ih mogao odbiti. I nisam se pokajao. Vrijedilo je truda. Spasiše me usamljeničke svakodnevice barem na nekoliko dana i, osevapiše se. Proveli smo zajedno nekoliko nezaboravnih dana sjećajući se svoje mladosti. Bilo ih je odasvuda: Perth, Ankara, Novi Sad, Podgorica, Zadar, Calgary.

Sjetiše se mene i moji GSS-ovci, pronađoše neku ladu nivu i odvezoše me 15. 6. 2018. na Devečane, gdje sam, zadnji put, bio pred rat 1989, dakle prije skoro trideset godina. U Travniku kiša, a gore vjetar, magla i susnježica, što me nije iznenadilo. Takav je Vlašić. Prvi dom na ovome mjestu, 1763 m. n/m, podigoše i otvoriše travnički planinari 4. 9. 1932. godine, a spalili su ga partizani 1942. (Planine, str. 9, 10) Današnja zidana kuća podignuta je 1958.na temeljima one predratne. (Planine, str. 47, 48 i 97, 98). Koja sjećanja na dane kad sam prvi put, 1959, noćio u toj novoj kući!

Idemo zatim u novu kuću Stanice GSS Travnik na Babanovcu, pokraj staze Markovac, 1345 m. n/m. Čudo božje! Nova kuća, s trpezarijom i kuhinjom prizemno, tri spavaonice na katu s 40 kreveta i još dvadesetak madraca s dekama. Ja sam još davno rekao: U tramvaj i u planinarski dom uvijek može još. I još nešto. Stanica GSS Travnik jedna je od rijetkih koja ima svoj dom. Nemaju to ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji. Slovenci se ibretili kad su nedavno došli na Vlašić na sastanak s našim spasavaocima. Slika Hrvoje Pelića. (Kronike 1, str. 175, 176)

Novi načelnik Stanice je mladi Emin Sujoldžić, inače medicinski tehničar u Staračkom domu u Piroti. A prvi načelnik bila je moja malenkost, od osnutka stanice 4. 4. 1962. (Planine, str. 20, 21, i Kronike 2, str. 121).

I sa svojim maturantima i sa svojim gorskim spasavaocima, prisjećam se Travnika, kako sam ga ja vidio i zapamtio:

Travnik je malen al’ velik, stisnut al’ prostran, uzak al’ širok, zatvoren al’ otvoren, dalek al’ bliz. I još se nije dogodilo da je netko, sa strane, došao u Travnik, proveo u njemu neko vrijeme, a da nije požalio kad je morao otići iz njega. I nikada to nije prebolio.“ Ono prvo odnosi se na Travnik, ovo drugo na Travničane.

Teško je ne voljeti Travnik. Teško je ne voljeti Bosnu. Voljeli su ih Turci; i Bosnu i Travnik. Voljeli su ih i Jevreji. Voljela ih je i Austrija.“ (Kronike 2, str. 9)

Kao mikrolokacija Travnik je po mnogočemu veoma specifičan i istovremeno karakterističan. Dovoljno blizu zapadu da ne bude istok i nedovoljno odmaknut od istoka da bude zapad. (Kronike 2, str. 80, 81)
Ivo Andrić navodi negdje staru istočnjačku mudrost: „Čovjek je dužan svome zavičaju.“ A kako se odužiti zavičaju? Najmanje, što možemo učiniti je da se pobrinemo da naša djeca i unuci nauče što više o Travniku i da ga tako zavole. Onda ga neće ni zaboraviti.

Prisjetih se ovdje jedne stare Oborčanke koja se negdje početkom 1994. pojavila u jednoj reportaži o našim izbjeglicama u Danskoj. Evo citata:

„Naša Oborčanka govorila je uglavnom o svom kraju, a malo o tome kako im je tamo gdje su tada bili. Živjela je u nekom drugom svijetu i kao u nekom polusnu osluškivala u rano jutro kad će ‘njen oroz skočit na perdu, zaklepetat krilima i zapivat’. Izišla je pred kamere podvezana šamijom, istom onom s kojom su je potjerali s njene njive. Na kraju je dodala:
„E, moj sinko, tuga golema! Ova šamija na glavi jedino je što mi je ostalo od moga dobra. Moji unuci govore nekim tuđim jezikom koji ja ne razumim. Šta ćeš. Ovdi nismo, tamo nas nema.“
Nije zaplakala. Kao ni majka Marica iz Lazine pripovijetke ‘Prvi put s ocem na jutrenje’: „Ćuti plemenita duša. Guši se. Ni suza više nema. One teku kroz prsi, padaju na srce i kamene se.“

Volio bih znati je li se ikad vratila na svoje. Ako jest, nadam se da je našla svoj mir i spokoj. Ja ga ne nalazim već dugo. Ni ovdje, u Prečkom, ni dole, u Travniku. Kao da sam u tim lutanjima, ne samo onima amo i tamo, nego i onim duševnim, nešto usput izgubio ne znajući ni sâm ni što, ni gdje, ni kada. A onda mi se učini da ja nisam ništa izgubio, nego da toga jednostavno više nema. Otišlo u nepovrat. Prohujalo s vihorom. Očito je da problem nije od jučer i da nije samo moj.

Tako je to s Bosnom i Bosancima. Svakih pedesetak godina netko se grdno našali s nama, našim sudbinama, životima i imanjima; pobije nas, popali nam kuće, otme stoku, raseli nas i rastjera k’o čvorke s ašlame. Tako je bilo 1463, pa 1697, 1878, 1918, 1941, 1945, 1991.

Dokle, pitam se!? Ima li ikad providna dana?

Negdje sam pročitao da ‘od sveg imanja na Balkanu, treba imati samo dva, uvijek spremna kofera.
Sretni su, ipak, oni koji nikada nisu bili u prilici, ili bolje rečeno u neprilici, da moraju reći: ‘Ovdi nismo, tamo nas nema’. Imali su i stari Rimljani izreku za to: „Domi manere convenit felicibus“, Sretnima dolikuje ostati kod kuće.“ Kraj citata. (Kronike 2, str. 38 – 40)

Tako je to s nama u tuđini. „Mo’š čoeka iz Bosne, nemo’š Bosne iz čoeka.“ (Kronike 2, str. 53)

Maksuz selam Stanči Vidačku i Nisveti Pašić, zvanoj Džimika s Podmusale čijih e-mail adresa nemam, a dali su mi ideju za jednu od meni najdražih priča. (Kronike 2, str. 83 – 85) Također maksuz selam i Draganu Beljanu – Brici i Izetu Naliću – Grmalju. Htjedoh reći i Derviši-hanumi Sojtarić iz Gornjeg Osoja, ali je, nažalost, prije dvije godine, preselila na ahiret. Neka je rahmet njenoj dobroj duši. Puno mi je valjala svojim pričama o starim Travničanima. (Kronike 2; str. 70, 71)

Drago će mi biti ako sam vas malo zabavio ovim pismom, koje bih mogao nazvati i pričom o jednom osamljenom Travničaninu u tuđini. Siguran sam da i među vama ima onih koji imaju svoje priče. Pa eto, bujrum, bit će nam drago da ih čujemo. Možete ih poslati u „Divan“ ili „Napredak“.

Da ste mi živi, zdravi i veseli, pa, ako Bog da zdravlja i da se čovjeku mili, čujemo se i dogodine.

Srdačno vaš Janko Duić.

Literatura
Duić, Janko – Planine i planinarstvo u Srednjoj Bosni, Zagreb 2008. (Planine)
Duić, Janko – Kronike travničke i dolačke, prvo izdanje, Zagreb, 2016. – siva knjiga. (Kronike 1)
Duić, Janko – Kronike travničke i dolačke, drugo izdanje, Zagreb, 2017. – crvena knjiga. (Kronike 2)

U Zagrebu, 28. 7. 2018.

error: Nije dozvoljeno kopiranje i prenošenje sadržaja!