BiH

Debevec: Bolje i manje govoriti o zlu, ali ga ne ponavljati (VIDEO)

Generalna skupština UN-a je na zasjedanju 1. novembra 2005. godine usvojila Rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Za datum obilježavanja izabran je 27. januar, dan kada je 1945. oslobođen najveći nacistički koncentracioni logor u Drugom svjetskom ratu Auschwitz-Birkenau u Poljskoj, gdje je ubijeno više od milion i po ljudi.

U Bosni i Hercegovini je 1941. godine živjelo 14 hiljada Jevreja, a od toga samo u Sarajevu oko deset hiljada. Danas prema dostupnim podacima u Sarajevu ima oko 700 do 800 Jevreja.

Jedna od njih je Estera Erna Debevec, rođena 1933. godine, unuka Avrama Altarca, osnivača fabrike čokolada, bombona i rahatlokuma “Zora”.

Kao osmogodišnja djevojčica preživjela je vrijeme kada su se uveliko kupile jevrejske porodice i odvođene u logore. U razgovoru za Fenu navodi da, iako je bila dijete, dobro se sjeća atmosfere straha, strepnje koja je vladala u Sarajevu.

Prisjeća se da je još u prvom razredu osnovne škole prekinuto školovanje, potom su u stan u Gabelinoj ulici uselili Nijemci. Odrasli su morali nositi žutu traku i to je bilo “kao da su divljač za odstrel”, bilo ko mogao je da ih pokupi s ulice, stavi u maricu ili da ih odvede na prisilni rad ili nešto drugo.

Jedini način da se spasi život bilo je otići i ostaviti sve.

– Otišli smo iz Sarajeva za Mostar mama, sestra i ja s dvije torbe. Moja je mati našla nekakav način, bilo je ljudi koji su pravili lažne propusnice i napravili su ih za nas pod muslimanskim imenima. Mama je bila pod valom i mi smo tako vozom otišli u Mostar – kaže, dodajući da su iz Sarajeva otišli 17. septembra 1941. u vrijeme kada još nisu bile velike kontrole.

Sjeća se da je u Mostaru tada bila miješana NDH i italijanska vlast, te je izvjesno vrijeme postojala tolerancija prema Jevrejima. Kasnije im se pridružio i otac te je porodica bila na okupu. Nakon pola godine odlaze u Split koji je anektiran od Italije. Kako je u Splitu bio veliki broj izbjeglica, prebacuju ih na otoke.

U početku su bili na Braču gdje su, kako kaže, bili internirani i s obavezom javljanja, dok su djeca u pratnji vojnika išla u školu.

Nakon nekoliko selidbi po otocima odvode ih na Rab gdje je bio pravi logor, a Debevec  smatra srećom da je došlo do italijanske kapitulacije jer bi u suprotnom logor bio predat  Nijemcima.

Logor je oslobođen 1943. godine, nakon čega se, kako ističe, konačno neko o njima počeo brinuti kao o ljudima. Partizani su ih prvo u trabakulama prebacivali na kopno, pa zaprežnim kolima preko Like na oslobođenu teritoriju na Kordun.

U Sarajevo se porodica vraća 1945. godine. Erna nastavlja školovanje, završava Trgovačku akademiju, a potom paralelno radeći i Pravni fakultet.

Nakon što je preživjela Drugi svjetski rat, a potom i čitavo ratno vrijeme u Sarajevu, Erna Debevec kao neko je ko je zlo iskusio iz prve ruke, komentira poglede na holokaust danas, kao i uopće zlo koji ljudi jedni drugima nanose, smatra da se o holokaustu malo govori.

– Ne znam. Koliko god se govori, nažalost, svijet nije pametan nimalo. Kažu istorija je učiteljica čovječanstva, ali bogami slaba učiteljica. Ljudi zaborave. Nema ni učiteljice. Nema ništa. Ljudi k’o hajvani. Nikome u glavu. Ne znam šta da kažem, malo se kao govori, ljudi bacaju za leđa grozne stvari ali ako ponavljaju nešto slično onda je to užas – kaže Debevec, dodajući da bi bolje bilo i da se manje govori, ali da se zla ne dešavaju.

Mišljenja je da pričati i ponavljati treba zbog onih koji su skloni ponovno nešto takvo slično uraditi.

– Vidite sav svijet gori. To je van pameti. Ljudski rod se toliko opoganio da bi najbolje bilo ova zemaljska kugla kad bi mogla da pukne po sredini da niko ne ostane i da počne od amebe. Ne od Adama i Eve, njih nema, ne mogu se stvoriti na grani. To je van pameti. Kao da ljudi nisu svjesni da prosječni ljudski vijek traje 60, 70 godina i niko ništa sa sobom ponijeti neće, ni slavu ni imetak ni naciju. Od toga mi je zlo. Od nacije mi je zlo. To je jedna infekcija, epidemija stravična – podvukla je ona.

Erna Debevec jedna je od rijetkih koja još  govori jezik sefardskih Jevreja, ladino koji nazivaju i jezikom uspavanki.

Govoreći o nestanku tog jezika, kaže da možda ima nekoliko njih njenih godina koje se sjećaju i razumiju ladino.

– Moji roditelji su govorili srpsko-hrvatski, ali su u kući miješali ladino. I meni i sestri je to ulazilo u uši tako da nismo primjećivali da to rade – ustvrdila je.

Smatra da je njen ladino na neki način fenomen, jer ona i sestra nisu nikada govorile tim jezikom ni međusobno ni s roditeljima, jer im se roditelji nisu obraćali na ladinu.

– U nekim godinama kada smo već imale 60-ak godina počele smo da ga se sjećamo i počinjemo govoriti – kaže.

Ladino je, dodaje ona, i jezik bogatih i zanimjivih izreka.

– Kod nas se jako puno govorilo nekakvih izreka. Za svaku situaciju je bila nekakva izreka i to primjerena, jer treba znati kada se u kojoj situaciji koja izreka može upotrijebiti – istaknula je.

Te izreke vremenom su ukomponovane i u bosanski život te jedna od njih tako glasi “Neće te oprati ni travnička Lašva”.

Esteri Debevec je draga izreka koja kaže “A suora sju angusija” (“Nevolja u svoje vrijeme”) koja upozorava da ako se unaprijed sekirate onda se sekirate dugo.

Holokaust je sistemski i organiziran progon Jevreja, koje su počinili Treći rajh i nihovi saveznici od 1933. do 1945. Imao je različite forme, ali je najčešća i najzloglasnija bilo masovno hvatanje Jevreja i njihovo trpanje u vozove koji su ih dovozili do posebnih koncentracionih logora – tzv. logora smrti – u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj. Procjenjuje se da je broj ubijenih Jevreja u holokaustu između pet i šest miliona.

FENA

Generalna skupština UN-a je na zasjedanju 1. novembra 2005. godine usvojila Rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Za datum obilježavanja izabran je 27. januar, dan kada je 1945. oslobođen najveći nacistički koncentracioni logor u Drugom svjetskom ratu Auschwitz-Birkenau u Poljskoj, gdje je ubijeno više od milion i po ljudi.

U Bosni i Hercegovini je 1941. godine živjelo 14 hiljada Jevreja, a od toga samo u Sarajevu oko deset hiljada. Danas prema dostupnim podacima u Sarajevu ima oko 700 do 800 Jevreja.

Jedna od njih je Estera Erna Debevec, rođena 1933. godine, unuka Avrama Altarca, osnivača fabrike čokolada, bombona i rahatlokuma “Zora”.

Kao osmogodišnja djevojčica preživjela je vrijeme kada su se uveliko kupile jevrejske porodice i odvođene u logore. U razgovoru za Fenu navodi da, iako je bila dijete, dobro se sjeća atmosfere straha, strepnje koja je vladala u Sarajevu.

Prisjeća se da je još u prvom razredu osnovne škole prekinuto školovanje, potom su u stan u Gabelinoj ulici uselili Nijemci. Odrasli su morali nositi žutu traku i to je bilo “kao da su divljač za odstrel”, bilo ko mogao je da ih pokupi s ulice, stavi u maricu ili da ih odvede na prisilni rad ili nešto drugo.

Jedini način da se spasi život bilo je otići i ostaviti sve.

– Otišli smo iz Sarajeva za Mostar mama, sestra i ja s dvije torbe. Moja je mati našla nekakav način, bilo je ljudi koji su pravili lažne propusnice i napravili su ih za nas pod muslimanskim imenima. Mama je bila pod valom i mi smo tako vozom otišli u Mostar – kaže, dodajući da su iz Sarajeva otišli 17. septembra 1941. u vrijeme kada još nisu bile velike kontrole.

Sjeća se da je u Mostaru tada bila miješana NDH i italijanska vlast, te je izvjesno vrijeme postojala tolerancija prema Jevrejima. Kasnije im se pridružio i otac te je porodica bila na okupu. Nakon pola godine odlaze u Split koji je anektiran od Italije. Kako je u Splitu bio veliki broj izbjeglica, prebacuju ih na otoke.

U početku su bili na Braču gdje su, kako kaže, bili internirani i s obavezom javljanja, dok su djeca u pratnji vojnika išla u školu.

Nakon nekoliko selidbi po otocima odvode ih na Rab gdje je bio pravi logor, a Debevec  smatra srećom da je došlo do italijanske kapitulacije jer bi u suprotnom logor bio predat  Nijemcima.

Logor je oslobođen 1943. godine, nakon čega se, kako ističe, konačno neko o njima počeo brinuti kao o ljudima. Partizani su ih prvo u trabakulama prebacivali na kopno, pa zaprežnim kolima preko Like na oslobođenu teritoriju na Kordun.

U Sarajevo se porodica vraća 1945. godine. Erna nastavlja školovanje, završava Trgovačku akademiju, a potom paralelno radeći i Pravni fakultet.

Nakon što je preživjela Drugi svjetski rat, a potom i čitavo ratno vrijeme u Sarajevu, Erna Debevec kao neko je ko je zlo iskusio iz prve ruke, komentira poglede na holokaust danas, kao i uopće zlo koji ljudi jedni drugima nanose, smatra da se o holokaustu malo govori.

– Ne znam. Koliko god se govori, nažalost, svijet nije pametan nimalo. Kažu istorija je učiteljica čovječanstva, ali bogami slaba učiteljica. Ljudi zaborave. Nema ni učiteljice. Nema ništa. Ljudi k’o hajvani. Nikome u glavu. Ne znam šta da kažem, malo se kao govori, ljudi bacaju za leđa grozne stvari ali ako ponavljaju nešto slično onda je to užas – kaže Debevec, dodajući da bi bolje bilo i da se manje govori, ali da se zla ne dešavaju.

Mišljenja je da pričati i ponavljati treba zbog onih koji su skloni ponovno nešto takvo slično uraditi.

– Vidite sav svijet gori. To je van pameti. Ljudski rod se toliko opoganio da bi najbolje bilo ova zemaljska kugla kad bi mogla da pukne po sredini da niko ne ostane i da počne od amebe. Ne od Adama i Eve, njih nema, ne mogu se stvoriti na grani. To je van pameti. Kao da ljudi nisu svjesni da prosječni ljudski vijek traje 60, 70 godina i niko ništa sa sobom ponijeti neće, ni slavu ni imetak ni naciju. Od toga mi je zlo. Od nacije mi je zlo. To je jedna infekcija, epidemija stravična – podvukla je ona.

Erna Debevec jedna je od rijetkih koja još  govori jezik sefardskih Jevreja, ladino koji nazivaju i jezikom uspavanki.

Govoreći o nestanku tog jezika, kaže da možda ima nekoliko njih njenih godina koje se sjećaju i razumiju ladino.

– Moji roditelji su govorili srpsko-hrvatski, ali su u kući miješali ladino. I meni i sestri je to ulazilo u uši tako da nismo primjećivali da to rade – ustvrdila je.

Smatra da je njen ladino na neki način fenomen, jer ona i sestra nisu nikada govorile tim jezikom ni međusobno ni s roditeljima, jer im se roditelji nisu obraćali na ladinu.

– U nekim godinama kada smo već imale 60-ak godina počele smo da ga se sjećamo i počinjemo govoriti – kaže.

Ladino je, dodaje ona, i jezik bogatih i zanimjivih izreka.

– Kod nas se jako puno govorilo nekakvih izreka. Za svaku situaciju je bila nekakva izreka i to primjerena, jer treba znati kada se u kojoj situaciji koja izreka može upotrijebiti – istaknula je.

Te izreke vremenom su ukomponovane i u bosanski život te jedna od njih tako glasi “Neće te oprati ni travnička Lašva”.

Esteri Debevec je draga izreka koja kaže “A suora sju angusija” (“Nevolja u svoje vrijeme”) koja upozorava da ako se unaprijed sekirate onda se sekirate dugo.

Holokaust je sistemski i organiziran progon Jevreja, koje su počinili Treći rajh i nihovi saveznici od 1933. do 1945. Imao je različite forme, ali je najčešća i najzloglasnija bilo masovno hvatanje Jevreja i njihovo trpanje u vozove koji su ih dovozili do posebnih koncentracionih logora – tzv. logora smrti – u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj. Procjenjuje se da je broj ubijenih Jevreja u holokaustu između pet i šest miliona.

FENA

error: Nije dozvoljeno kopiranje i prenošenje sadržaja!